Vazduh u drvenoj kutiji bio je gust, toplota je pržila kožu, a Mirko je u njoj tražio oproštaj. Oproštaj od stresa, od dnevnih obaveza, od svog tela koje je postajalo sve više stranac – meko, pitomo, rezervisano. Uvek je sedao u isti ugao, gledao u pod, i pratio ritam pare koja je šiktala sa vrelog kamena. Bio je čovek koji gleda svoja posla.
Prvi dan: Udar
A onda je ušao Luka. On nije ušao – on je upao. Kao vetar kroz otvoren prozor. Mlad, možda dvadesetpetogodišnjak, sa telom kao iz grčkog mita, izbrazdanim tetovazama koje su pričale priče o kojima se Mirko samo usudivao da sanja. Mirko je potonuo dublje u svoj ugao, skrivajući stomak u senci. Divlji, pomisli on, sa mešavinom prezira i neodoljive fascinacije. Luka ga je pogledao, direktno, bez stida, i rekao "Ej". Mirko je otkinuo "Ćao" iz grla i okrenuo pogled. Znao je odmah. Bila je to ona gruba, neposredna privlačnost koja udara u solaris kao pesnica. Ali znao je i to da je samo to. Fizički impuls, reakcija na lepoto koja je, poput planine ili sunčeva zalaska, bila van njegovog dometa. Rešio je da ne mari. Šta drugo i može?
Treći poset: Ritam i miris
Luka je bio opet tamo. I opet. Izgledalo je da dolazi u istom terminu. Počeli su da razmenjuju kratke fraze. Luka je pričao. Uvek je pričao. O koncertima, o skijanju izvan staze. Svaka anegdota je bila kao udarac čekićem po zidu Mirkovog života. Ponekad bi, dok je pričao, naglo zastao i pogledao Mirk u oči sa blago izazovnim osmehom. Bilo je to flert, ali flert bez posledice – kao da baca kamenčić u bunar i sluša da li će zveknuti, ali ne namerava da se nagne. Mirko je primio pogled, ali svoj je držao neutralnim. Trudio se da ne mari. Iako je, kad god bi Luka mrdao, gledao kako mu znoj teče niz glatke, bezdlake grudi, praveći sjajne pruge do trbuha, i jedva disao.
Sa vremenom je počeo da prepoznaje i Lukin miris – mešavinu jeftinog, borovog sapuna iz tuša saune i nečeg drugog, nešto kiselkasto i muško, poput zelene jabuke ili mokrog kamena. Taj miris bi ga pratio i nakon što bi izašao, zaglavljen u nozdrvama kao duh. Postao je ovisan o njemu. Bio je to njihov prvi, potajni kontakt.
Sedmi poset: Oči i granice
"Imam utisak da stalno bežiš od nečega," rekao je Luka jednog dana, obavijen parom.
Mirko se ukočio. "Bežim od hladnoće napolju."
Luka se nasmejao, toplo. "Ma, ne pričam o fizičkom. Ti si tu, ali nisi tu. Kao da gledaš film o svom životu."
Ta opaska je bila toliko pronicljiva da je Mirk zabolelo. "Možda i gledam," rekao je tiše.
Luka ga je pogledao, i taj put Mirko nije skrenuo pogled. Video je nešto u tim očima – radoznalost, ali i bezuslovnu pažnju. "Ti imaš dobre oči," rekao je Luka. "Tiha voda."
Mirko je samo što nije zadrhtao. Tiha voda bubre duboko. Osetio je kako flert prelazi u nešto opasnije. A onda, kao da se uplašio sopstvenog prodora, Luka je odmah zatim legao na leda, zatvorio oči i rekao: "Jako je vruće danas." Granica je bila postavljena. Razgovor je gotov. Mirko je klimnuo glavom nevidljivom sagovorniku i osetio blagu oštrinu razočaranja. Vidiš, rekao sebi, samo se igra. Ne mari toliko.
Dvanaesti poset: Gradacija i tajni znak
Sada je Mirko dolazio sa jednim ciljem – da ga vidi. Njegovi rituali su postali lažni. Gledao je na sat, slušao korake. Kada bi Luka ušao, vazduh bi postao teži. Jednog dana, dok je Luka ustajao, njegov peškir se olabavio. Dok ga je popravljao, njegova ruka je, potpuno slučajno, dodirnula Mirkovu nadlakticu u prolazu. Dodir je trajao manje od sekunde, bio je vruć i vlažan. 'Oprosti,' brzo je promrmljao Luka, a da uopšte nije podigao pogled. Ali Mirko je video kako mu je vrh ušne jagodice pocrveneo od vrućine koja nije mogla biti samo od saune. Bila je to najiskrenija, a ujedno i najzbunjujuća stvar koju je Luka ikada učinio.
Noćima bi ležao i ta slika bi ga mučila. Pitao se kako bi bilo da dlanom pređe preko tih tetovaža. A onda bi pogledao na svoje meko telo: "Ko će mene ovakvog hteti?" Onda bi se setio tih Lukinih granica – brzog povlačenja. Bila je to igra za jednog igrača. Trudio se da tu želju stavi u kutiju i zaključa. Ali kutija je bila od stakla.
Osamnaesti poset: Prihvatanje i treći čovek
"Jesi li dobro?" izlanuo se Mirko jednog dana, glasom hrapavim od neupotrebe. Lukino raspoloženje bilo je tmurno.
Luka ga pogleda, iznenađen. Malo se nasmehnuo, iscrpljeno. "Svađa sa drugom. Gluposti. Hvala što pitaš." Zatim je dodao, glasom nižim: "Uvek si tako tih." I opet, taj prodor. Ali umesto da ga prati, Luka je ustao i okrenuo leda. Ponovo ta nesavršena simetrija – bliskost, pa odmah distanca.
Gledajući kako se Luka smeje nešto kasnije, znoj mu se skupljao u malom molećiku iznad gornje usne, Mirko je iznenada pomislio na nešto lepo i jednostavno: na suncem zagrejan medni kolač iz detinjstva, koji se topi i malo lepi za prste. Pomisao ga je iznenadila svojom nežnošću. Nije video samo statuu; video je i čoveka koji se topi. I u tom trenutku, prestao je da vidi samo razliku između njih. Video je i mogućnost dodira.
Jednom je ušao neki treći muškarac, atletski, Lukinih godina. Bacio je očigledno zainteresovan pogled na Luku, koji je na to odgovorio kratkim, prijateljskim, ali potpuno zatvorenim klimom glave. Čim je nepoznati izašao, Luka je pogled uputio Mirk, kao da traži njegovu reakciju, i blago slegnuo ramenima. Taj mali, neizrečeni dijalog – 'Vidio sam ga. Nije to to.' – osetio se kao najveća poverljivost do tada.
Dan susreta: Neizbežnost
I onda je došao dan kada su ostali sami. Prazna drvena kutija. Svaki Mirkov dah bio je borba. Dok je Luka pričao o svađi, glas mu je bio napet. Mirko je video kako mu žlica mišić na vratu pulsira. Bio je ranjiv, a ta ranjivost je srušila poslednji luk njegovih zidina. Ovoga puta, Luka nije pomerio pogled. Nije postavio granicu. Sedeo je, otvoren, i čekao.
Mirko je ustao da izađe, da pobege. Prolazeći pored Luke, njihovi peškiri, suptilno, zrakom, dodirnuli su se.
I tada se sve usporilo. Mirko je stao. Okrenuo se. Položio je drhtavu ruku na Lukino rame. Vrelina kože ispod dlanova bila je kao dodir sa suncem.
"Ne želim da izađem," rekao je Mirko, a reči su bile zavet, molitva, objava rata samom sebi.
Lukin odgovor nije bio reč. Bio je dah – dubok, oslobađajući. Zatim je polako, dajući Mirk svu moć da se povuče, podigao svoju ruku i prekrio Mirkovu na svom ramenu. Njegov osmeh se vratio, mekši, intimniji, zahvalan.
"I ja ne," rekao je tiho.
Fuzija
Prostor između njih se sklonio. Nije bilo više reči. Bilo je kretnji koje su govorile više. Mirko je prvi pogrlio. Bio je to čin ogromne hrabrosti – da svoj mekši, stariji stomak prisloni na tvrdo, mlado telo, da dopusti da ga vidi, oseti. Luka mu je odgovorio zagrljajem koji je bio snažan, ali ne žuran. Onda su se usne srele.
Poljubac nije bio nežan. Bio je slan od znoja, očajan, pun gladnih godina sa jedne strane i bezbrižne darežljivosti sa druge. Bio je sukob i spajanje. Luka je povukao Mirk na drvenu klupu, a Mirko, vodeći se instinktom koji je mislio da je zaboravio, zauzeo je položaj iznad njega, gledajući u to lice koje mu je bilo i blisko i potpuno novo. Gledali su se, disali jedan u drugog, a onda su ruke – Mirkove oprezne, Lukine odlučne – krenule da istražuju.
Nije bila ljubav. Bila je poplava. Bila je fizička priča o žudnji, radoznalosti, prihvatanju. Stid i rezerva su nestali u pari. Mirko je osetio snagu koja je tekla kroz njega, zaboravljenu i divlju. Luka je, u svom predanju, otkrio trenutke neobične nežnosti.
Kad su konačno stali, disali su jedan u drugog, čela dodirnuta. Lukina ruka je još uvek držala Mirkovu podlakticu, prsti lagano pritisnuti na puls koji je još uvek divlje kucao. 'Vidiš,' promrmljao je Luka, glasom punim znoja i čuđenja, gledajući u prostor između njihovih tela, 'napravili smo treći par.' Nije mislio na peškire. Mirk je znao. Bio je to par koji nije pripadao ni njemu, ni Luki, već samo tom prostoru, toj pari, toj kombinaciji mekoće i čvrstoće, stida i drskosti koja je postojala samo tu i sada.
Kada je sve prošlo, sedeli su jedno pored drugog, ramena dodirnuta. Sauna je nastavila da šumi.
"Moram da idem," rekao je Luka posle nekoliko minuta, a u njegovom glasu je bila primetna blaga, zadovoljna umor.
"Da," rekao je Mirko. "I ja."
Nisu razmenili brojeve. Nisu obećavali ništa. Znali su da je ovo bila priča o jednom trećem paru – ne od novca, ne od vremena, već od tela, vazduha i trenutka koji je, nakratko, bio samo njihov.
Kad su izašli u hladnjak svlačionice, svaki je krenuo svojim putem. Mirko se osvrnuo jednom. Luka ga je već gledao sa onim starim, divljim osmehom na licu, ali sada sa tračkom nečeg drugog – poštovanja, možda, i zajedničke tajne.
Mirko se nasmehnuo u odgovor. Osećao se lakše. Osećao se življe. I dok je oblačio svoju uobičajenu odeću, osećao je na koži, ispod tkanine, trag toplote koja više nije bila od kamena, već od dodira, i miris zelene jabuke koji je, konačno, pripadao i njemu.
