„Budi pametan. Testiraj se. Uzmi PrEP. Nemoj da propuštaš prilike, a da posle žališ.“
„Zašto bih? Ne znam ni proceduru. A i da uzmem - verovatno ga nikad ne bih koristio. Ionako ne dolazim u takve situacije.“
Ova dva glasa u mojoj glavi vode razgovor već godinama. Prvi je uvek delovao razumno, smireno, gotovo roditeljski. Drugi je bio glas odlaganja, nepoznatog i nečega što najteže priznajem sebi - stida. Ne stida zbog sexa, već zbog same pomisli da bih morao da se pripremam za njega.
PrEP, preekspoziciona profilaksa - tableta koja štiti od HIV-a - dugo je za mene bio teorijski pojam. Nešto što „postoji“, ali se dešava drugima. Negde drugde. U drugim gradovima, drugim zemljama, drugim životima. Znao sam šta je. Znao sam čemu služi. Ali nisam znao gde tačno da ga smestim u sopstvenom životu.
Prošle godine, pred jedno putovanje koje je obećavalo i uzbuđenje i nemir, ta unutrašnja rasprava je postala glasnija nego ikada. Prvi glas je insistirao: „Ovo je trenutak. Spremi se. Uradi nešto za sebe.“
Drugi je odmah uzvraćao: „Komplikovano je. Šta ako me neko vidi? Šta ako doktor postavlja pitanja? Šta ako to znači da o sebi moram da priznam nešto što još nisam sasvim svario?“
Kao i mnogo puta ranije — pobedila je inercija. Nisam otišao.
Spontana odluka bez velikog plana
Prekretnica nije došla kao odluka. Nije bilo datuma, beleške u kalendaru ni „od sutra menjam stvari“. Došla je jednog sasvim običnog dana u Beogradu. U nekoj pauzi između obaveza, samo sam pomislio: “Aha, da… to.”
I otišao sam.
Izabrao sam Studentsku polikliniku, više iz praktičnih razloga nego iz nekog dubljeg uverenja. Nisam imao plan da „krenem na PrEP“. Imao sam samo potrebu da prestanem da odlažem. Da barem pitam. Da vidim da li je sve to zaista onoliko komplikovano koliko sam ga u glavi pravio.
Ušao sam bez velikih očekivanja - i to je, ispostavilo se, bila najbolja moguća pozicija.
Kada strah od nepoznatog padne u vodu
Procedura je bila… obična. Gotovo razočaravajuće obična u odnosu na sav strah koji sam godinama gajio.
Razgovor sa doktorom — bez moralizovanja, bez etiketiranja, bez neprijatnih pitanja. Samo informacije.
Testiranja - HIV, druge polno prenosive infekcije, i kreatinin, jer PrEP zahteva proveru rada bubrega.
Rezultati - uredni.
Recept - izdat.
Apoteka - kupljeno.
I to je bilo to.
Bez drame. Bez pogleda ispod obrva. Bez osećaja da sam „otkriven“.
Tablete su sada u mojoj fioci. Još ih nisam koristio — jednostavno nije bilo prilike. Ali razlika je ogromna: sada imam izbor. Više nisam pasivni posmatrač sopstvenih dilema. Ne reagujem u poslednjem trenutku. Imam alat, i imam mir.
PrEP nije magija (i to je važno)
Jedna od stvari koje sam morao da razjasnim sam sa sobom jeste očekivanje. PrEP nije čarobna pilula. Ne štiti od svega. Štiti isključivo od HIV-a. Ne od sifilisa, ne od gonoreje, ne od hlamidije. Kondom i dalje ostaje najefikasnija zaštita — a redovno testiranje nije preporuka, već uslov.
Ali baš u tome ima nečega pozitivnog.
PrEP te tera da budeš u kontaktu sa sopstvenim zdravljem. Da ideš na testiranja. Da znaš gde si. Da reaguješ na vreme. Sve ostalo, kako mi je rečeno, danas se u velikom broju slučajeva uspešno leči — ako se otkrije na vreme.
To nije paranoja. To je odgovornost.
Zašto je i dalje tabu?
Iz mog ugla, PrEP u Srbiji i dalje nosi određeni stigma-naboj. Ne zato što je medicinski sporan, već zato što nas tera da otvoreno priznamo da imamo sex. Da planiramo sex. Da se ponašamo kao odrasli ljudi koji ne računaju samo na sreću.
U nekim krugovima, PrEP je široko poznat i normalizovan. U drugima — potpuno nepoznat. I ta razlika nema veze sa obrazovanjem, već sa spremnošću da se o seksualnom zdravlju govori bez šapata.
Možda je to i razlog zašto sam godinama oklevao. Ne zato što nisam znao šta je PrEP, već zato što nisam znao kako da ga uklopim u sliku o sebi koju sam navikao da nosim.
Ne promovišem. Samo delim.
Ovo ne pišem da bih ikoga nagovorio. Ne pišem kao lekar, jer to nisam. Ne pišem ni kao aktivista. Pišem kao neko ko je dugo stajao na ivici sopstvene odluke, paralisan previše pitanja i premalo informacija iz prve ruke.
Pišem jer bih voleo da mi je neko ranije rekao:
- Nije strašno.
- Nije komplikovano.
- Nije sramota.
Ako ti je ova tema ikada prošla kroz glavu — to je već dovoljno da počneš da istražuješ. Postoje organizacije u Srbiji koje jasno i jednostavno objašnjavaju proceduru, mesta za testiranje i sve što ide uz to. Prvi korak je uvek informacija.
Možda ćeš, kao i ja, čekati spontan trenutak. Možda ćeš sve isplanirati unapred. Kako god — važno je da znaš da izbor postoji.
A nekad je i sama odluka da se informišeš već način da preuzmeš kontrolu u svoje ruke.
