SCENA 1: INTERFON
Zlato je zvonilo u 19:34. Vlada je pomislio da je možda dostava hrane koju nije naručio, ili pak – u onoj trećoj, potisnutoj misli – da je Jelena zaboravila ključeve. Ali bila je godinu dana. I dalje se navikavao.
Na ekranu interfona, izobličen, video je lice suseda iz sprata iznad. Nemanja. Znali su se po imenu iz poštanskih sandučića, izjednačenih u liftu. Nemanja je imao psa, velikog, mirnog, koji je uvek mirisao Vladina čizme kad bi se sreli.
"Da?", rekao je Vlada u mikrofonsku mrežicu.
"Imaš paket. Po grešci."
"U redu. Dođi gore."
Nije trebao da ga pozove gore. Ali stan je bio tih, a zvuk interfona ga je preplašio. Želeo je ljudski glas, čak i stran.
SCENA 2: PAKET I PRVI POGLED
Nemanja je ušao u papučama. Vlada je primetio da su čiste, ali izlizane. Čovek koji brine o stvarama dok ih koristi.
"Evo. Iz Nemačke."
"To nije moje. Nemam nikog u Nemačkoj." Vladine ruke su bile stabilne kada je uzeo paket. Uvek su bile stabilne kad je trebalo da sakrije unutrašnji nered.
Nemanja je stajao na ulazu, ali su mu oči lutale stanom. Vlada je sledio njegov pogled:
Fotografija na zidu: Vladа i Jelena na venčanju, ona se smeši, on gleda u kameru kao da je naredjuje da ga ne izda
Ženski šal prebačen preko stolice
Poluprazna čaša na stolu od pre dva dana
"Žena na putu?", upitao je Nemanja, glas neutralan.
"Ne. Otišla je."
"Ah. Izvinjavam se."
Tišina. Nemanja nije kretao da ide. Gledao je stan kao da čita priču sa zidova.
"Jezivo, zar ne?", rekao je Vlada, prvi put izgovarajući to naglas. "Kao da je samo izašla u prodavnicu."
"Da. Malo. Treba li pomoć? Mislim... sa stvarima."
Ponuda je bila neprikladna, iznenadna i za njega samog. Nemanja je pomislio da je glup. Ali video je onu čašu, onu usamljenu čašu, i setio se svog stana sa praznim hladnjakom i psećim ogrlicama na stolu.
SCENA 3: PRVI TRAG
Vlada je odlučio da prihvati pomoć. Možda zato što je Nemanjin glas bio hrapav, ali bez sažaljenja. Samo činjenica.
Ušli su u spavaću sobu. Nemanja je video kutiju na krevetu – staru, od cipela, punu papira.
"Šta je ovo?"
"Njeni papiri. Pokušavam da sortiram."
Nemanja je sedao na podu, počeo da pregleda. Računi, medicinske karte, stare pozivnice. I onda:
Avionska karta. Beč. Jedan put. U Jelenino ime. Datum: 15. jun prošle godine. Dan pre nego što je otišla.
"Letela je?", upitao je Nemanja, držeći kartu.
"Nije. Ili... mislim da nije. Karta nije potvrđena, vidíš?"
Zaista, nije bilo štampa na poleđini. Bila je samo rezervacija, ne i put.
"Zašto bi rezervisala kartu ako nije nameravala da ide?", upitao je Nemanja.
"Možda je nameravala. Onda je promenila plan."
"Sa tobom?"
"Bez mene", rekao je Vlada tiše. "Putovanje je bilo solo."
Nemanja je okrenuo karticu. Na poleđini, olovkom, bila su ispisana dva broja:
"47.376604, 15.804325"
"Koordinate?", rekao je Nemanja.
"Šta?"
"Geografske koordinate. Izgleda da je htela da ode na tačno ovo mesto u Beču."
Vlada je uzeo karticu. Ruke su mu konačno zadrhtale. Prvi put je video ovo. Jelena je planirala put u Beč – grad u kojem su proveli medeni mesec – ali sama. I zapisala koordinate.
"Šta je na ovim koordinatama?", upitao je Nemanja.
"Ne znam."
"Da li želiš da saznamo?"
Pitanje je visilo u vazduhu. Vlada je gledao u karticu, pa u Nemanju, pa u prazan prostor gde je Jelenin ormar još uvek bio pun njenih mirisa.
"Da", rekao je na kraju. "Mislim da moram da saznam."
SCENA 4: JELENINA SESTRA - MIRA
Tjedan dana kasnije, zvono ponovo. Ovo put je bila Mira, Jelenina starija sestra za osam godina. Nosila je isti šminku kao i Jelena, isti rez očiju, ali sve je bilo oštrije na njoj – kao da gledaš Jelenu kroz pojačalo.
"Donosim kutije za njene knjige", rekla je bez pozdrava. Ušla je kao da je stan i dalje delimčno njen.
Vlada je stajao u hodniku, izgubljen. Nemanja je bio tu – sada je redovno dolazio posle posla, pod izgovorom da "pogleda psa" ili "da donese kafu". U stvarnosti, obojica su znali da je to ritual izbegavanja usamljenosti.
Mira je premerila Nemanju pogledom. Nije bilo neprijateljstva, bilo je prepoznavanje. Kao da je očekivala da vidi drugog muškarca pored Vladе.
"Ti si sused?", upitala je.
"Nemanja. Da."
"Dobro. Možda možeš da pomogneš da se neke stvari spuste dole."
Radili su u tišini, noseći knjige. Mira je birala sa police – samo romani, poezija ostaje. "Ona je volela da putuje kroz knjige", rekla je jednom, kao da se brani.
Kad je Nemanja otišao po još kutija, Mira se okrenula prema Vladu, glas joj je bio tih, ali seckajuć.
"Znaš li gde je?", upitala je.
"Ne, Mira. Rekla je da ne želi da bude pronađena."
"To nije odgovor. Da li znaš?"
Vlada je cutao. Gledao je u pod. Kutija sa avionskom kartom bila je skrivena u njegovom ormaru. "Ne znam."
Mira je klimnula glavom, kao da je potvrdila nešto. "Ona je oduvek znala za tebe. Čak i pre nego što si ti. Bio si tužan, Vlada. To smo svi videli. Ali ona je verovala da može da te 'popravi'. To je bila njena greška, ne tvoja."
Nemanja, koji je stajao iza vrata, čuo je sve. Prvi put je čuo nešto konkretno.
Mira je uzela poslednju kutiju. Na pragu se okrenula. "Ako je pronađeš... reci joj da sam joj oprostila. I da bi trebalo i ona sebi."
SCENA 5: KAFE I NEIZREČENO
Posle odlaska Mirе, Vlada i Nemanja su sedeli u kuhinji. Kafa je bila hladna. Nemanja nije znao da li da pita.
" 'Znala za tebe' ", ponovio je Vlada konačno. "Svi su znali. Samo ja nisam."
"Za šta?"
"Za ovo." Vlada je podigao ruke, pokazao stan, sebe, prazninu. "Da sam... prazan. Da je brak bio pokušaj da se napuni nešto što nije moglo da se napuni."
"Jesi li je voleo?", upitao je Nemanja, rizikujući.
"Više nego ikoga. Ali ne na način na koji je zasluživala." Vlada je gledao kroz prozor. "Ponekad mislim da sam joj ukrao petnaest godina."
"A ona tebi."
To je bila prva istina koju je Nemanja izrekao naglas. Obojica su bili žrtve i saučesnici.
Vlada je otvorio fioku, izvadio avionsku kartu. "Koordinate vode u Beč. U park. Onaj u kojem smo se prvog dana medenog meseca svađali zbog gluposti."
"Zašto bi htela da se seti svađe?"
"Možda nije htela da se seti. Možda je htela da zaboravi. Da ode na mesto gde je sve počelo loše i rekne sebi: 'Eto, odavde je krenulo nizbrdo.'"
Nemanja je shvatio. Jelena nije bežala od Vladе. Bežala je od iluzije koju su zajedno stvorili.
SCENA 6: DECISION POINT
Nemanja je ponudio da ode u Beč. Imao je slobodne dane. "Mogu da fotografišem mesto, da vidim šta je tamo."
Vlada je odbio. "Ne želim da znaš."
"Zašto?"
"Zato što ako odeš tamo, i vidiš... onda će to postati stvarnost. A ja... ja sam se navikao na fantomu."
Ali Nemanja je već bio uključen. Istražio je koordinate na internetu. Park u Beču, tačno mesto ima malu klupu sa pločom. Na ploči piše: "Sjeti se da budeš svoj." Nije zvanični spomenik, nego nečiji lični dar gradu.
Šalje fotografiju Vladu. Vlad odgovara nakon tri sata: "To je njena omiljena izreka."
SCENA 7: TAJNO ISTRAŽIVANJE
Nemanja je sedeo u svom stanu, ispred laptopa. Pas je spavao pored njegovih nogu. Na ekranu: Jelena Marković (devojačko: Jelić). Nema aktivnosti na društvenim mrežama od pre 14 meseci. Poslednja fotografija: planina Tara, Vlada u pozadini, okrenut leđima.
Ali Nemanja nije tražio Jelenu. Tražio je Vladu.
Pronašao je njegov stari blog iz studentskih dana. Poezija. Tuge o "zidovima koje sam sam sagradio" i "čudima koja čekaju na drugom spratu". Bio je očigledno u ormaru, čak i sebi.
Pronašao je i forum za arhitekte gde je Vlada postavio pitanje pre tri godine: "Kako renovirati prostor koji ima memoriju koja ne pripama vlasniku?" Niko nije razumeo.
I onda – baza podataka sudskih predmeta. Zahtev za razvod: podneo Vlada, na osnovu: 'nesavladivih razlika'. Nije bilo spomena o nasilju, prevari. Čist, sterilni pravni jezik. Datum: dva meseca pre nego što je otišla.
Zašto je podneo zahtev on, ako je ona otišla?
SCENA 8: KONTRADIKCIJA
Nemanja je došao sledeće večeri sa pitanjem koje nije mogao da zadrži.
"Zašto si ti podneo zahtev za razvod?"
Vladа se ukočio. Bio je u procesu pakovanja Jeleninih šolja. Jedna je iskliznula iz njegovih ruku, ali nije se razbila – kotrljala se po podu kao opomen.
"Gde si to video?"
"Na internetu. Javna je stvar."
"To je bio tehnički korak. Ona je već bila otišla."
"Ali zahtev je podnet pre nego što je otišla."
Tišina. Vladа je podigao šolju, držao je kao da se moli.
"Ona je tražila da to uradim", rekao je konačno. "Rekla je da će biti lakše za nju pravno ako ja budem tužilac. Da će njenoj porodici biti lakše da me mrze nego nju."
"Zašto bi joj porodica zamerila?"
"Zato što sam ja napustio brak. U njihovim očima. Ona je htjela da izgleda kao žrtva."
Nemanja je shvatio. Jelena je kontrolisala i narativ o raspadu. Zašto?
"Da li si je ikad pitao zašto joj je toliko stalo do toga kako će izgledati?"
"Pitao. Rekla je: 'Zato što ne želim da budem žena kojoj je muškarac otkrio da voli muškarce. Želim da budem žena koja je otišla jer je brak umro.'"
Ponosa. Jelenin ponos bio je veći od njene ljubavi.
SCENA 9: PRVI DODIR
Nedelju dana kasnije, Nemanja je pomagao da se skine teška slika sa zida. Vlada je držao merdevine, Nemanja je bio gore. Slika – apstraktna, plava i siva – pala je neočekivano ranije. Nemanja se spotaknuo, pao sa dva stepenika, direktno u Vladine ruke.
Trenutak. Tela su bila zaglavljena, topla, preplašena. Vladino lice je bilo samo par centimetara od njegovog. Nemanja je osetio kako mu Vladino srce lupa kroz majicu. Brže nego što bi trebalo.
"Izvini", rekao je Nemanja, ali nije se pomerao.
"U redu je", šapnuo je Vlada, ali nije ga gurnuo.
Stajali su tako pet sekundi – dugo kao večnost – dok Nemanja nije odstupio. Vladino držanje je bilo kruto, ali njegove ruke su bile nežne na Nemanjinim bokovima.
"Nisi se povredio?", upitao je Vlada, glas malo drhtav.
"Ne. Ti?"
"Nisam."
Nastavili su sa radom, ali vazduh je bio drugačiji. Nešto je puklo – ne misterija, već distanca između njih.
SCENA 10: NOĆNA PORUKA
U 2:17, Nemanji je stigla poruka od Vladе. Prvi put je on inicirao kontakt.
"Jesi li budan?"
"Jesam."
"Mogu li da dođem gore?"
Nemanja nije odgovorio. Umesto toga, otišao je dole. Vladа je stajao ispred svojih vrata, u pidžami, izgledao je mladji i stariji u isto vreme.
"Šta se dogodilo?", upitao je Nemanja.
"Sanjao sam je. U parku u Beču. Sedela je na klupi i čitala knjigu. A ja sam stajao iza drveta, gledao je, i znao sam da ako priđem, nestaće."
Ušao je u Nemanjin stan prvi put. Bio je haotičniji od Vladinog – knjige na podu, posuđe u sudoperi, ali živ.
"Zašto si došao meni?", upitao je Nemanja.
"Zato što si jedini koji zna da sanjam o njoj."
Sedeli su na kauču. Nemanjin pas je došao i položio glavu na Vladino koleno. Životinja je osetila tugu pre nego što je čovek priznao.
"Šta misliš da se dogodilo sa njom?", upitao je Nemanja.
"Mislim da je otišla da postane neko drugi. A ja sam ostao da budem isti. I to je najstrašnije – što sam i dalje ovde, u istom stanu, sa istim fotoaparatima, a ona... ona je slobodna."
Nemanja je osetio ljubomoru. Ne prema Jeleni, već prema njenoj slobodi. I prema Vladinoj pažnji koja je uvek bila usmerena na nju, čak i u odsustvu.
"Da li želiš da budeš slobodan?", upitao je.
"Ne znam šta to znači."
Nemanja je položio ruku na Vladino rame. Namerno. Test.
Vladа nije odmaknuo. Zatvorio je oči.
"Ovo je opasno", šapnuo je Vlada.
"Zašto?"
"Zato što ako počnemo... ja ne znam kako da budem s nekim. Znam samo kako da budem s njom ili sam."
"Možda je vreme da naučiš."
Nisu se ljubili tu noć. Samo su spavali na različitim krajevima kauča, dok je pas čuvao vrata. Ali granica je pređena. Nemanja više nije istraživao samo zbog misterije. Sada je i zbog sebe.
SCENA 11: NEMANJA NALAZI JELENIN DNEVNIK
U kutiji koju je Mira ostavila ("stvari za baciti"), Nemanja nalazi mali, crni notes. Nije ga Mira pročitala. Bio je skriven u džepu starog kačeta.
Jelena nije pisala dnevnike. Ovo je bilo drugačije – lista.
Strana 1:
Kupiti mu nove čarape, one tamnoplave voli.
Pitati ga da li mu smeta što pušim na terasi.
Zakazati večeru za našu godišnjicu. On će zaboraviti.
Strana 14:
Danas je rekao "volim te" na način na koji se kaže "kiša pada". Automatski.
Sestra kaže da sam luda što trpim.
Pitanje: Da li je ikada bio srećan? Sa mnom?
Strana 30 (poslednja):
Koordinate za klupu u Beču. Ispod: "Otići tamo i reći sebi: dovoljno je."
"Razgovarala sam s njim o razvodu. Izgledao je OLakšANO. To me slomilo."
"Ako ovo pročitaš, znaćeš da nisam nestala. Samo sam prestala da budem tu."
Nemanja sedi na podu Vladinog hodnika, drhti. Ovo nije misterija ubistva. Ovo je dokaz o emotivnom umorstva – sporo, tihom otvorenošću, nedostatkom.
Vlada izlazi iz kupatila. "Šta je to?"
"Njena... lista."
"Šta?"
Nemanja mu pruža dnevnik. Vlada čita. Lice mu se ne menja, ali boja nestaje. Kao da se krv povlači u unutrašnjost.
"Vidiš?", šapuće Vlada. "Vidiš kako sam je povredio samo time što jesam?"
"Ne, Vlada. Povredio si je time što nisi bio ono što si trebao da budeš. A to nije isto."
SCENA 12: ISPOVEST U MRAKU
Te noći, oni ne spavaju. Sede u mraku, prozori otvoreni, grad bruji daleko.
"Znaš šta je najgore?", kaže Vlada glasom koji je previše umoran da bi bio emotivan. "Da sam znao. Oduvek sam znao da sam gej. Čak i kada sam se oženio. Verovao sam da mogu da izgradim život na laži. I mislio sam da je to pošteno – dati joj stabilnost, dom, društveni status. Nisam razumeo da sam joj davao zatvor."
"Zašto nisi ništa rekao?"
"Zato što sam se plašio da ću biti sam. A onda sam shvatio da sam bio sam i u braku. I da je to gore."
Nemanja ga gleda. Razume ga. I to ga plaši. Jer Nemanja beži od ljudi koji su emotivno nedostupni. A sada je zaljubljen u čoveka koji je profesionalac u emocionalnoj nedostupnosti.
"Šta želiš sada?", pita Nemanja.
"Ne znam. Prestati da budem teret."
"Za koga?"
"Za tebe. Za nju. Za sebe."
Prvi put, Nemanja ga dodiruje ne slučajno. Stavlja ruku na njegov obraz. Vlada se ne povlači. Nego se naslanja.
"Ne želim da prestanem da budem teret", kaže Vlada, oči zatvorene. "Želim da naučim kako da budem lakši."
"To ne možeš naučiti sam."
SCENA 13: NEOČEKIVANI OKRET – JELENIN POVRATAK
Nemanja, opsednut, pronalazi Jelenin novi LinkedIn profil. Radila je kao prevoditelj za nemačku kompaniju. Lokacija: Beč. Nije se sakrivala. Samo je prestala da bude dostupna ljudima iz svog starog života.
Šalje joj poruku: "Znam da nemam pravo, ali Vlada pati. Ne zbog tebe, već zbog sebe. Možda bi trebalo da razgovarate."
Odgovor stiže za dva dana: "Dobro."
I onda, jedne subote, dok Vlada i Nemanja popravljaju slavinu u Vladinoj kuhinji, interfon zazvoni. Glas: "Vlada, otvori. Jelena."
Vladino lice postaje bezbojno. On gleda Nemanju, ne interfon. Zna.
"Ti si je kontaktirao?"
"Da."
"Zašto?"
"Zato što si mi rekao da ne želiš da budeš teret. Ovo je način da se oslobodiš."
SCENA 14: SUOČENJE
Jelena izgleda drugačije. Kratka kosa, jednostavna odeća, mirnija. Nema ljutnje, samo utrnutu radoznalost.
"Zdravo, Vlada", kaže. "I ti mora da si Nemanja. Hvala na poruci."
Vlada ne može da govori. Gleda je kao da je duh, ali duh koji je konzumirao hranu i diše.
"Zašto si došla?", uspeva da izgovori.
"Da ti kažem da sam živa. I da mi je dobro. I da... da ti oprostim."
Vlada se slama. Ne plače, samo klone na stolicu. "Ne zaslužujem."
"Ne radi se o tome šta zaslužuješ. Radi se o tome da ja ne želim da nosim ogorčenost. Nosila sam ga petnaest godina, dok sam čekala da se probudiš. A onda sam shvatila – nećeš. I otišla sam."
Gleda Nemanju. "Brinem se da ćeš i njega učiniti istim."
"Neću", kaže Nemanja, glas čvrst po prvi put. "Zato što sam drugačiji od tebe. Neću čekati."
Jelena se blago nasmeje. "Dobro. Onda možda ima nade."
Ona daje Vladu USB. "Na ovome su sve fotografije nas dvoje. Možda ćeš hteti da ih sačuvaš. Ili ne. Tvoj izbor."
I odlazi. Kao što je i došla – mirno, bez dramе.
SCENA 15: ISTINA KOJU JE VELADA SKRIVAO ČAK I OD SEBE
Kad je otišla, Vlada okreće se prema Nemanji. Lice mu je otvoreno, ranjivo, preplašeno na način na koji dete ne može biti.
"Znaš zašto sam stvarno bio uplašen?", šapuće. "Ne zbog nje. Zbog toga što... što sam se nadao da je mrtva. Jer onda ne bih morao da se suočim sa tim da je ona srećnija bez mene. Da sam joj uništio život samo time što postojim."
Nemanja ga privlači sebi. Prvi pravi zagrljaj. Vladino telo drhti kao u napadaju panike.
"Ti nisi uništio njen život", kaže Nemanja u njegovu kosu. "Samo si joj učinio nemogućim da živi lažni. A to je na kraju bio poklon."
"Kako možeš da me vidiš tako?", plače Vlada. "Kako možeš da vidiš sve ovo i da još uvek želiš da budeš ovde?"
"Zato što vidim i ono što ti ne vidiš. Vidim čoveka koji je proveo petnaest godina u tamnici koju je sam sagradio, i koji je sada toliko uplašen slobode da bi radije živio u ruševinama."
Vlada ga poljubi. Očajnički, kao da se bori da ne udavi. Nemanja odgovara, ali polako, nježno, dajući mu da oseti da ne mora da se bori.
Kad se razdvoje, Vlada kaže: "Ne znam kako da budem s tobom."
"Ni ja. Ali možemo naučiti. Ako želiš."
"Želim. Plašim se, ali želim."
EPILOG: RENOVACIJA
DVA MESECA KASNIJE
Stan je bio gol. Bez slika, bez Jeleninih šolja, bez teških zavjesa koje su blokirale svetlost. Podovi su bili prekriveni zaštitnom folijom, a zidovi – ogoljeni do cigle na mestima.
Vlada je stajao usred dnevne sobe, u radnom odelu, sa malterom u ruci. Promenio se. Nije bio više onaj čovek koji je drhtao od interfona. Bio je umoran, zaprašen, i ispod prašine – živi.
Nemanja je bio na merdevinama, skidao poslednje komade gipsa sa plafona. Radio je tiho, kao i uvek, ali sada je ta tišina bila puna namernosti, a ne neprijatnosti.
"Mislim da će ovde trebati nova instalacija", rekao je Nemanja, pokazujući prema uglu.
"Video sam. Zvaćemo majstora sutra."
"Ja mogu da uradim. Znam tog majstora."
Vlada se nasmejao. Prvi put da ga je Nemanja čuo kako se smeje bez gorčine. "Ti sve možeš."
"Samo ono što je važno."
Spustili su se na pod, pored boca vode. Prašina je lebdela u sunčevim trakama koje su sada mogle da uđu.
"Sećaš li se kada si došao prvi put?", upitao je Vlada.
"Sa paketom. Da."
"Izgledao sam kao duh."
"Bio si duh. Koji živi u muzeju sebe."
Vlada je uzeo Nemanjinu ruku, prstima je očistio od maltera. Dodir je postao jezik koji su obojica razumeli.
"Šta će biti kada završimo sa ovim?", upitao je Nemanja.
"Onda ćemo početi da živimo ovde."
"Zajedno?"
"Ako želiš."
Nemanja nije odgovorio rečima. Poljubio je Vladu – sporije nego ikada, bez očaja, samo potvrda. Prvi put nije bilo ukusa straha. Bilo je ukusa prašine i budućnosti.
SCENA ZAVRŠETKA: PRVA NOĆ U NOVOM PROSTORU
Nije bilo kreveta još uvek. Samo madrac na podu, pored velikog prozora koji je gledao na grad. Noc je bila topla, prozor otvoren.
Ležali su jedno pored drugog, ruke isprepletene, gledali u prazan plafon koji je sutra trebalo da dobije novu boju. Bela, možda. Ili neka žuta. Nisu se još odlučili.
"Jelena mi je poslala poruku", rekao je Vlada tiho.
"Šta je rekla?"
" 'Srećno s renoviranjem. I s životom.' "
"Lepo od nje."
"Da. Ispostavilo se da je ona bila hrabrija od mene."
"Ne. Samo je ranije krenula. Ti si krenuo sada. To je isto."
Vlada se okrenuo na bok, gledao Nemanju. Gledao ga je ne kao misteriju, ne kao spas, ne kao zamenu. Samo kao čoveka.
"Šta ako ne uspemo?", upitao je, staro pitanje, ali sada glasom koji samo traži istinu, ne strah.
"Onda ćemo popraviti. Kao ovaj stan. Vidiš ovo?" Nemanja je pokazao na zid gde je bio ogoleo staru farbu. "Ispod svega ovoga, cigla je bila čvrsta. Samo je trebalo skinuti slojeve."
Vlada je položio glavu na Nemanjino rame. Oslanjao se. Nije više čekao da neko drugi nosi teret. Samo je delio.
"Hoćeš li ostati sutra?", upitao je.
"Ostaću i prekosutra. I posle. Ako budeš hteo."
"Hteću."
Grad je brujao ispod njih. U daljini, neka zgrada je imala upaljena svetla u obliku srca – verovatno neki marketing, ali izgledalo je kao znak.
Nemanja je uzeo telefon, uslikao ogoljeni zid, prazan prostor, Vladu kako leži sa zatvorenim očima. Poslao je sebi. Nije hteo da zaboravi ovaj trenutak – trenutak pre nego što se sve počne graditi.
"Šta ćemo staviti ovde?", upitao je Vlada, pokazujući na prazan zid.
"Šta god želiš. Možda sliku."
"Koju?"
"Onu koju ćemo uslikati sutra. Ili prekosutra. Ili za deset godina."
Vlada se nasmešio. Deset godina. Reč koja ga je nekad plašila, sada je zvučala kao obećanje.
Zaspali su tako – ne u zagrljaju, ne u isprepletenosti, nego jedno pored drugog, sa par centimetara razmaka koji nije bio praznina, već prostor za disanje. Prostor za budućnost.
POSLEDNJA SLIKA
JUTRO. Sunce ulazi kroz golem prozor bez zavjesa. Prašina još uvek lebdi. Na podu, pored madraca, leži Jelenin stari USB. Pored njega – čekić.
Nijedan nije uništen. Nijedan nije obožavan. Samo su stavljeni na svoje mesto. Deo prošlosti, ali ne njen zatvor.
Vladа stoji u sred sobe, gleda prazan zid, a Nemanja mu priđe sa šoljom kafe. Ne govore ništa. Nema više misterije koju treba rešiti. Ostaje samo život koji treba izgraditi.
I to je bila najveća promena od svih – prelazak sa traganja za odgovorima na stvaranje pitanja zajedno.
KRAJ
