Tragovi želje - Menjaju se vremena, želja ostaje

Tragovi želje - Menjaju se vremena, želja ostaje

Podeli članak:

Predgovor ciklusu „Tragovi želje — Traces of Desire“

Zamislite da u nekom muzeju zastanete pred portretom nepoznatog muškarca. Naslikan je pre nekoliko vekova. Na licu mu je blag osmeh, u ruci drži smokvu, a njegov pogled usmeren je prema nekome koga na slici ne vidimo.

Na maloj kartici pored portreta piše iz kojeg perioda potiče, kojom tehnikom je naslikan i kojoj umetničkoj školi verovatno pripada. Možda znamo i ime slikara. Možda znamo ko je bio muškarac na slici.

Ali da li znamo kome se osmehivao?

Da li je umetnik bio samo čovek koji je dobio zadatak da naslika njegov portret? Da li je poznavao njegove tajne? Da li ga je želeo? Da li su, kada bi se vrata radionice zatvorila, između njih prestajala da postoje pravila koja su važila dok su bila otvorena?

Najverovatnije nikada nećemo saznati.

A upravo u tom prostoru između onoga što znamo i onoga što možemo da zamislimo nastao je ciklus „Tragovi želje“.

Putovanje kroz vreme

Kada sam počeo da razmišljam o pisanju priča smeštenih u različite istorijske epohe, privlačila me je mogućnost da mušku intimnost posmatram izvan vremena u kojem živimo. Zanimalo me je kako su muškarci koji su želeli druge muškarce mogli da upoznaju jedni druge, kako su razgovarali, zavodili se, skrivali svoje odnose ili pronalazili načine da ih žive.

Ali zanimalo me je i nešto mnogo jednostavnije.

Da li su se smejali istim stvarima kao mi? Da li su bili ljubomorni zbog pogleda upućenog drugom muškarcu? Da li su pokušavali da impresioniraju nekoga ko im se dopada, pa se zbog toga dovodili u neprijatne situacije? Da li su ponekad želeli samo jedno zajedničko jutro, bez obaveza i potrebe da bilo kome objašnjavaju gde su proveli noć?

Iz tih pitanja nastalo je trinaest priča, raspoređenih kroz nekoliko milenijuma ljudske istorije.

Putovanje počinje u starom Egiptu, nastavlja se kroz Mesopotamiju, antičku Grčku i Rimsko carstvo, vodi nas u srednjovekovnu Kordobu, renesansnu Firencu i Japan perioda Edo. Zatim izlazimo na Mediteran XVIII veka, ulazimo u viktorijanski London, posećujemo Berlin Vajmarske republike i posleratni Pariz, da bismo na kraju stigli na jugoslovensku obalu Jadrana 1978. godine.

Svaka od tih epoha ima sopstveni ritam, običaje, društvene odnose i predstave o tome šta je dozvoljeno, prihvatljivo, poželjno ili sramotno.

A u svakoj od njih postoje ljudi čije želje ne moraju nužno da se uklapaju u pravila sveta u kojem žive.

Izmišljeni ljudi u stvarnom vremenu

„Tragovi želje“ nisu istorijska studija, niti pokušaj da rekonstruišem intimne živote stvarnih istorijskih ličnosti.

Svi glavni junaci, njihovi međusobni odnosi, razgovori, ljubavne avanture i konkretni događaji plod su književne fikcije. Nisam želeo da izmišljam biografije ljudi koji su zaista postojali, već da stvorim nove ljude koji su mogli da postoje.

Istorijsko okruženje, međutim, nije proizvoljno.

Društvene okolnosti, političke promene, zakoni, umetničke tradicije, zanati i svakodnevne navike oslanjaju se na istorijska saznanja. Na kraju svake priče nalazi se istorijska napomena koja čitaocu omogućava da odvoji književnu fikciju od dokumentovanih činjenica i, ukoliko ga određena tema zainteresuje, nastavi sopstveno istraživanje.

Istorija u ovim pričama nije samo scenografija.

Ona određuje koliko prostora junaci imaju za sopstvene odluke, kakve posledice te odluke mogu imati i na koji način razumeju sebe i ljude koje vole.

Ipak, nisam želeo da istorijski okvir postane toliko dominantan da se iza njega izgube sami ljudi. Zato u ovim pričama ima mnogo svakodnevnih trenutaka: razgovora za stolom, nespretnih pokušaja zavođenja, poslovnih problema, šala, svađa i onih malih neprijatnosti koje nastaju kada čovek želi da ostavi bolji utisak nego što mu to polazi za rukom.

Uostalom, muškarci su se zaljubljivali i kada su imali neplaćene račune, nedovršene poslove i pokvarena vrata koja je trebalo popraviti.

Istorija koja se nije kretala pravolinijski

Jedna od stvari koje su mi bile posebno važne tokom nastajanja ovog ciklusa jeste da istoriju muške istopolne intimnosti ne predstavim kao jednostavno putovanje od progona ka slobodi.

Takvo putovanje nikada nije bilo pravolinijsko.

Određene kulture ostavile su nam umetnička dela, poeziju i književne zapise u kojima je muška lepota otvoreno slavljena. Istovremeno, društveni položaj, godine, poreklo i odnosi moći mogli su da određuju ko ima pravo na kakvu vrstu intimnosti.

U drugim epohama seksualni odnosi između muškaraca bili su predmet krivičnog gonjenja, iako su upravo u tim društvima postojale razvijene zajednice, mesta okupljanja i ljudi koji su pronalazili načine da žive svoje želje.

Sloboda koju jedna generacija izbori ne mora nužno biti sloboda koju će naslediti sledeća.

Berlin dvadesetih godina XX veka jedan je od najupečatljivijih primera toga. A ni ukidanje zakonskih zabrana nije automatski značilo nestanak straha, diskriminacije i potrebe za skrivanjem.

Zato ne treba ni savremeni pojam homoseksualnog identiteta bez razlike primenjivati na sve prethodne epohe. Ljudi u različitim društvima nisu nužno razumeli svoju seksualnost na način na koji je danas razumemo.

Ali to ne znači da njihova želja, privlačnost, čežnja ili ljubav nisu postojale.

Trinaest priča, trinaest različitih svetova

Iako ih povezuje zajednička tema, nisam želeo da sve priče liče jedna na drugu.

„Ime koje nisam uklesao“ vodi nas u svet starog Egipta, gde umetnost i potreba da sačuvamo nečije ime dobijaju posebno značenje. „Dug od tri mere ječma“ nastaje u svakodnevici drevne Mesopotamije, među trgovinom, zapisima i ljudskim slabostima.

U antičkoj Grčkoj, „Čovek na drugoj strani amfore“ postavlja pitanje granice između umetničkog izražavanja i tuđe intimnosti. Dve rimske priče, „Ljubavnik koji je tražio slobodu“ i „Čovek iz toplog kupatila“, istražuju veoma različite teme: odnos ljubavi i posedovanja, ali i sujetu, privlačnost i komične posledice pokušaja zavođenja.

U srednjovekovnoj Kordobi jedna ljubavna pesma postaje izvor neočekivanih nesporazuma u priči „Pesma za pogrešnog čoveka“. U renesansnoj Firenci, „Portret bez potpisa“ govori o umetnosti, tajnama i ljudima čije živote jedna slika može da poveže.

„Poslednja predstava pod maskom“ vodi nas iza pozornice japanskog kabukija, gde se prepliću glumačke uloge, privlačnost i različite predstave o tome ko smo kada nas drugi posmatraju.

U priči „Sedam meseci do kopna“ dvojica muškaraca pronalaze bliskost tokom dugog pomorskog putovanja, dok „Gospodin koji je dolazio četvrtkom“ otvara vrata jedne londonske krojačke radionice i sveta tajnih susreta, nepoznatih identiteta i ucena.

„Sutra ne radimo“ vraća nas u Berlin 1928. godine, u grad pun muzike, noćnog života i mogućnosti za koje danas znamo koliko su bile krhke.

U Parizu 1956. godine, „Film koji niko nije video“ istražuje pravo umetnika da prikaže ljubav dvojice muškaraca onakvom kakvom je vidi i doživljava.

A poslednja priča, „Dvokrevetna soba s pogledom na more“, završava naše putovanje na Jadranu, gde jedna pogrešna hotelska rezervacija postaje početak nečega sasvim neočekivanog.

Neke od ovih priča su romantične, neke duhovite, neke provokativne, a neke nose mnogo teže emocije. U pojedinima erotika ima važnu ulogu, dok se u drugima intimnost otkriva kroz pogled, razgovor ili sasvim običan gest.

Nisu sve priče o velikim ljubavima. Nisu sve ni o ljubavi.

Ponekad je susret dvojice muškaraca samo susret koji će obojica dugo pamtiti.

I to mu ne umanjuje vrednost.

Ljudi pre istorije

Kada danas govorimo o istoriji homoseksualnosti, često govorimo o zakonima, zabranama, progonima, velikim umetnicima, poznatim ličnostima i ljudima koji su se borili za promene.

Sve je to važno.

Ali iza te istorije postojali su i ljudi čija imena nikada nisu dospela u knjige.

Zanatlije, trgovci, mornari, glumci, pisari, radnici, umetnici i muškarci koji su odlazili na godišnji odmor. Ljudi koji su imali svoje poslove, porodice, mane, ambicije i sasvim obične životne probleme.

Njihova seksualnost bila je deo njihovih života, ali nije bila njihov čitav život.

Upravo sam takvim ljudima želeo da posvetim ovaj ciklus.

Ne idealizovanim junacima koji predstavljaju čitavu jednu epohu, niti ljudima čija je jedina književna uloga da pate zbog toga što vole druge muškarce.

Želeo sam da budu zanimljivi, ponekad neprijatni, duhoviti, nesigurni, poželjni, tvrdoglavi i nedosledni. Da mogu da pogreše, da povrede nekoga, da promene mišljenje ili da jednostavno ne znaju šta žele.

Da imaju pravo da budu ljudi.

Tragovi koje ostavljamo

Svaka od trinaest priča povezana je sa nekim predmetom. Kamenom, glinenom pločicom, amforom, rukopisom, portretom, svilenim kostimom, brodskom sveskom, prslukom, fotografijom, filmskom trakom ili hotelskim ključem.

Ti predmeti nisu samo detalji koji pripadaju određenom vremenu. Oni su mali čuvari izmišljenih ljudskih sudbina.

Predmet može da preživi čoveka koji ga je napravio, nosio, koristio ili čuvao. Ali njegovo značenje ne mora da preživi zajedno s njim.

Možda je upravo zato toliko zanimljivo razmišljati o svim onim stvarnim predmetima koje danas gledamo u muzejima, arhivama, starim porodičnim albumima ili na policama antikvarnica.

Koliko njih je nekada pripadalo muškarcima koji su voleli druge muškarce? Koliko su neispričanih priča sačuvali, a koliko zauvek izgubili?

Na ta pitanja nemam odgovore.

Ali književnost nam pruža mogućnost da ih postavimo. Da na trenutak zamislimo čoveka koji je napisao pismo, nosio određeni prsluk, pozirao za portret ili sačuvao razglednicu. Da mu damo glas, lice, karakter i svet u kojem može da živi.

Ne zato da bismo izmišljanjem zamenili istoriju, već da bismo pokušali da osetimo život koji se odvijao unutar nje.

Pred vama je trinaest takvih priča.

Trinaest susreta sa muškarcima koji su živeli u različitim svetovima, razdvojeni vekovima, jezicima, verovanjima i običajima, a povezani nečim što je starije od svih pravila koja su ljudi pokušavali da mu nametnu.

Željom da nekoga pogledaju, dodirnu, požele, upoznaju ili vole.

Dobro došli u „Tragove želje“.

Menjaju se vremena, običaji i pravila. Želja ostaje.

Hvala na čitanju!

Ako ti je ovaj tekst nešto značio, podrži GayOrbitX: nezavisan portal, bez cenzure i bez dosadnih reklama. Tvoj doprinos nam omogućava da pišemo više i stignemo do novih priča na terenu.

Komentari

0 komentara

Ostavi komentar

Vaša email adresa se koristi za Gravatar avatar i nikada neće biti javno prikazana.

💬 Još nema komentara. Budite prvi!

Top