Mrak je već pao na San José, a Filip je sedeo sam u hotelskom lobiju, zagrevan šoljicom gorle kafe. Pre nego što je sišao, proverio je mejlove. Posao je ovde, u srcu Kostarike, bio završen, a skorašnji let za Milano čekao je kao neizbežna tačka na vremenskoj mapi. U liftu, pre odlaska na pijacu, ugledao se u ogledalo. Video je čoveka u sivom odelu koje je odavalo blagi stres – ramena malo povijena od sati za kompjuterom, nabor između obrva koji je pokušao da izgladi prstima. Na ruci je nosio sat koji nije bio ukras, već alat – komplikovan, sa više vremenskih zona. Osećao je onu čudnu prazninu tuđine, kada su svi zadaci završeni, a ostaje samo vreme za koje nema plan.
U kafiću preko puta, gde je otišao da tu prazninu ispuni, primetio je grupu lokalaca. Sedeo je i podsvesno izračunavao troškove putovanja u notesu na telefonu, dok je njegov um lutao ka sutrašnjem presedanju u Barseloni Jedan od momaka u grupi, u izbledeloj majici nekog benda, uporno je gledao u njegovom pravcu. Imala je nešto meko, a opet neposredno u svojim očima. Smejao se punim grlom, glava zabacena unazad – potpuno prisutan u trenutku iz koga je Filip bio odsutan.
Tada je neko stao pored njegovog stola. „Hola,“ rekao je jedan od prijatelja tog momka, smešeći se. „Prilazi mi njegov drug i kaže mi: Mom drugu se sviđaš. Hoće da te poljubi.“
Filip se zacrveneo, ali ne od neprijatnosti, već od iznenađujućeg, toplog talasa koji mu je preplavio grudi. Momak u majici, po imenu Mateo, sada je stajao tu, bez stida, sa blagim, iskrenim osmehom. „Oprosti na direktnosti mog prijatelja,“ rekao je na tečnom engleskom, a njegov pogled je držao Filipov bez trenutka kolebanja. „Ali… nije pogrešio. Ja sam Mateo.“
Mateo je seo pored Filipa. Njegovo koleno je dodirivalo Filipovo, slučajno, ali se niko nije pomerao. Dok je Mateo pričao, Filip je gledao njegove usne, način na koji se osmeh pojavi pre nego rečenica završi. U jednom trenutku je samo rekao: „Sviđaš mi se.“ Glas mu je bio jedva čujan kafiću prepunim tropskog cveća. Rekao je to sa iznenađenjem, kao da je otkrio nešto o sebi.
Kasnije su šetali gradom bez plana. Držali su se blizu, ali se nisu držali za ruke. Mateova ramena su bila uska, telo lagano, kao da nosi manje težine nego Filip. U nekom trenutku Mateo je stavio ruku na Filipova široka leđa — dlan ravan, topao — i zadržao je tamo duže nego što je potrebno. Mateo ga je povukao u stranu, pod krošnju ogromnog drveta. Njegova ruka bila je na Filipovom vratu, dlan malo grub od nečega što nije bila tastatura. Poljubac nije bio žurljiv; bio je istraživački, sladak od ukusa nečeg egzotičnog, a opet dirljivo poznat, kao da su već znali ovaj ritam. Filipova ruka pronašla je put do Mateovog obraza, osećajući malu, grubu teksturu neravnine ispod jagodice, a zatim mekoću kose na potiljku. Disanje im se stopilo sa zvukom cikada, a vazduh je bio težak mirisom noćnog cveća i zemlje posle kiše. Bio je to prvi put tog dana, pomisli Filip, da u potpunosti oseća tlo pod nogama.
Razgovor je tekao, ali Filip je bio svestan duboke praznine između njihovih iskustava. Kada je pomenuo 'burnout', Mateo je pomešao oči sa pažnjom, ali bez istinskog razumevanja, kao da sluša o nekoj egzotičnoj bolesti. Kada je Mateo pričao o nedeljnom putovanju u prašumu bez ikakvog signala, Filipov prvi, potpuno nesvesni odgovor bio je: "Ali kako si pratio mejlove?"
Mateo ga je samo pogledao, a onda se počeo smejati onim velikim, guturalnim smehom koji je ispunio prostor između njih. U tom smehu nije bilo podsmeha, već čistog, radosnog čuđenja. Bila je to najiskrenija reakcija na Filipov svet koji je ikada dobio – i to ga je, paradoksalno, opustilo.
Sledećeg dana nije bio za planiranje. Bio je za predaju. Mateo je došao po njega ujutru sa dva bicikla. „Danas nisi turista. Danas si lokalac,“ rekao je, gurujući jedan bicikl ka njemu sa izazovnim osmehom.
Tokom vožnje, Filip je shvatio da nije pogledao na sat. Njegov svet, obeležen kalendarima i podsavremenim letovima, potopio se u Mateov, gde je jedina merila bila količina sunca na nebu i žed koju je izazivala vožnja. Dok je pedalirao za njim, video je kako se Mateova majica malo podiže, otkrivajući tanak pojas kože na stomaku i malu, crnu tetovažu u obliku ptice. Nešto tako trajno, nepromenljivo. Suprotnost njegovom životu ugovora i periodičnih evaluacija.
Posle dana provedenog u Alajueli – smeha na pijaci, lažne tuče na fudbalskom terenu, razmene priča o ožiljcima – vratili su se u Mateov mali stan.
"Idemo večeras da ti pokažem pravu domaću hranu,“ rekao mu je ranije Mateo, „a posle imamo celu noć.“
Večera nije bila spektakl; bila je intimnost. Dok je Mateo mešao gallo pinto, Filip je posmatrao kako se mišići na njegovim leđima igraju ispod tanke tkanine, kako svetlost zalaza oslanja na obrise njegovih ruku. Obojica su se međusobno svidela jedan drugome sa neposrednošću koja je uklonila sve prepreke jezika i kulture.
„Sutra u 11 imam transfer za aerodom. Avion poleće u 15:40, presedam u Barseloni...“ rekao je Filip tokom večere, glas mu je odzvanjao automatski od kartica na ekranu.
Mateo je ljubazno, ali iznenađeno, podigao pogled. „Zašto sada pričaš o avionu?“ Dodirnuo je vrh Filipovog kolena, toplo i čvrsto. „Avion je tamo. Mi smo ovde.“
Kasnije, njihova tela su pronašla put u mraku. Bio je to spoj koji nije bio samo strastan, već duboko topao i pun prisnosti, kao da kratko vreme nije postojalo. Mateove šake, pažljive i snažne, tragale su duž Filipovih leda, ucrtavajući memoriju dodira ispod kože. Filip je pronašao ožiljak na Mateovoj podlaktici, a usnama ga pratio, dok je Mateo šaputao nešto na španskom što je zvučalo kao molitva ili pesma. Kada ga dodirnuo, pod prstima je osetio kako se blago zatrese, ne od straha, već od uzbuđenja koje nije pokušavao da sakrije.
Ležali su kasnije jedno pored drugog, goli, ali bez potrebe da se dokazuju. Filipova glava bila je na Mateovom ramenu. Mateov dlan na Filipovim leđima, prateći kičmu, memorisao oblik. Filip je pomislio sam kako je čudno to što mu je telo tog čoveka postalo važno za samo nekoliko sati.
U zoru, dok se hoteli budili, Filip se automatski pomerao da proveri telefon. Mateo ga je nežno povukao nazad u toplinu postelje. „Čuj ga, moj biznismen,“ šaputao mu je u uvo, a reči su bile tople i punite nežne iritacije prema toj stalnoj potrebi za kontrolom.
Na aerodomu, vazduh je bio sterilisan i hladan. Kontrast sa vlažnom toplinom Mateovog stana bio je bolan.
„Čuvaću tvoj broj,“ rekao je Filip, osećajući kako ta reči zvuče prazno, kao administrativna obaveza.
Mateo ga je zagrlio, a Filip je utonuo lice u njegov vrat, upijajući poslednji put njegov miris – sunca, zemlje i te kafe koju su pili na balkonu.
„Vidimo se sledeće godine,“ rekao je Mateo, a nada u njegovom glasu bila je ranjivija i strašnija od bilo kojeg oproštaja.
„Čuvaću ovo,“ dodao je i poljubio ga, poslednji put – poljubac koji je nosio celinu njihovog kratkog, beskrajnog leta.
Nije bilo sledeće godine.
Život, obaveze, udaljenost, a možda i malo straha od osećanja koja su bila prejaka za tako kratko vreme, odneli su to obećanje. Vremenom su i poruke postale rede, a onda i sasvim prestale. Ostala je samo tišina, glasnija od bilo kojeg zvuka.
Ali prošlo je nekoliko godina, a Filip još uvek, često, oseti njegov dodir. Kada toplota letnjeg vetra pređe preko njegovog vrata, on se vrati pod ono drvo u parku. Kada otvori pakovanje sveže, tamno pečene kafe, miris ga preplavi ne samo aromom, već celim svetom. Seća se ruke bez sata, smeha na pijaci, tetovaže u obliku ptice.
Mateo je ostao kao aroma najbolje kafe koju je ikad pio – jaka, duboka, grijuća i nemoguća da se ponovi. Proganja ga ne žaljenjem, već žarkom zahvalnošću za onu ljubav ukradenu iz vremena, koja ga je, na tren, potpuno probudila i zauvek promenila. Dok prsti automatski kucaju po tastaturi, on zna da negde, pod drugim suncem, postoji čovek koji živi u sadašnjosti – i da je deo njega, Filipa, zauvek ostao tamo, u toj sadašnjosti, slobodan.
