Naziv:: Jan / en. Jan / sr. Jan
Godina: 2022
Režijaj: Kenan Music
Uloge: Ammar Fazlagić, Maksim Jovanović, Harun Kurić
Žanr: Drama / Kratki
Trajanje: 22 min
Zemlja porekla: Bosna i Hercegovina
Nekim filmovima potrebno je dva sata da ispričaju priču. Nekima je dovoljno dvadesetak minuta da nas podsete na nešto što odavno znamo, ali uporno odbijamo da prihvatimo.
Jan, bosanskohercegovački kratkometražni film iz 2022. godine, za mene pripada ovoj drugoj grupi.
Ovo nije priča o nekoj dalekoj, nepoznatoj sredini ili problemu za koji možemo da kažemo da se događa negde drugde, nekim drugim ljudima.
Naprotiv, sve deluje neprijatno poznato.
Porodica, prijateljstvo, odrastanje, strah od odbacivanja i mlad čovek koji pokušava da razume sopstvena osećanja dok ljudi oko njega, svesno ili nesvesno, čine sve da mu taj proces dodatno otežaju.
A ono što počinje kao priča o prijateljstvu i otkrivanju sebe postepeno nas suočava sa posledicama koje više nije moguće jednostavno ispraviti.
Kada je za jednog igra, a za drugog čitav svet
U središtu filma nalazi se osamnaestogodišnji Jan, mladić koji odrasta pod pritiskom porodice i okruženja, pokušavajući da razume osećanja prema svom najboljem prijatelju.
Za Jana ta osećanja nisu prolazna zabava niti nešto čemu može tek tako da okrene leđa.
Ona su deo njega, njegovih želja, strahova i potrebe da bude prihvaćen.
Za drugu stranu, međutim, ono što se događa možda nema istu težinu.
I tu nastaje jedan od najvažnijih sukoba ovog filma.
Ono što je za nekoga samo igra, za drugog može predstavljati najvažniji emotivni trenutak u životu.
Neko će nešto uraditi iz radoznalosti, zbog društva, zabave ili potrebe da se dokaže pred drugima.
Možda bez namere da bilo koga povredi.
Ali odsustvo loše namere ne znači i odsustvo posledica.
I upravo je to ono što me je najviše pogodilo.
Koliko često ljudi nisu svesni težine svojih postupaka? Koliko često izgovorimo nešto, nasmejemo se nečijim osećanjima ili postupimo nepromišljeno, potpuno nesvesni da drugoj osobi možda rušimo jedinu sigurnost koju ima?
A koliko često smo svesni, ali nam jednostavno nije dovoljno stalo?
Film me je naterao da razmišljam upravo o toj razlici.
Porodica bi trebalo da bude sigurno mesto. Ali šta kada nije?
Drugi važan deo priče jeste odnos Jana sa porodicom, naročito sa ocem.
Porodica bi trebalo da bude mesto u kojem mlada osoba može da pogreši, bude zbunjena, postavlja pitanja i traži odgovore bez straha da će zbog toga izgubiti ljubav svojih najbližih.
Ali znamo da stvarnost često nije takva.
Naročito kada je reč o seksualnosti.
I dalje postoje roditelji kojima je važnije šta će reći komšije, rodbina ili okruženje nego kako se njihovo dete zaista oseća.
Roditelji koji različitost doživljavaju kao sramotu, neposlušnost ili lični neuspeh.
Kao da je dete dužno da živi život koji su oni unapred zamislili.
Jan nas podseća koliko takav odnos može biti razoran.
Jer mlada osoba koja se već bori sa sopstvenim osećanjima ne bi trebalo istovremeno da se bori i za pravo da bude voljena u sopstvenoj kući.
Ne mora roditelj odmah da razume sve.
Ne mora da zna odgovore na svako pitanje.
Ali mora da postoji prostor za razgovor, strpljenje i prihvatanje.
A kada tog prostora nema, kada se umesto podrške pojave osuda, pritisak i strah, posledice mogu biti mnogo ozbiljnije nego što odrasli žele da priznaju.
Koliko jedna osoba može da izdrži?
Ono što ovaj film čini posebno teškim jeste činjenica da Jan nije suočen samo sa jednim problemom.
Tu su osećanja koja pokušava da razume, prijateljstvo koje ne želi da izgubi, porodična očekivanja i vršnjaci koji ne moraju nužno da shvate koliko njihovo ponašanje može biti bolno.
Svaka od tih stvari pojedinačno možda deluje kao nešto što će vremenom proći.
Jedna svađa.
Jedno odbijanje.
Jedno poniženje.
Jedan trenutak nerazumevanja.
Ali šta se događa kada se sve to nakupi?
Kada čovek nema kome da se obrati, kada u porodici ne pronalazi podršku, a među vršnjacima ne nalazi razumevanje?
Mislim da je upravo to jedno od najvažnijih pitanja koje Jan postavlja.
Ne postoji jednostavna računica kojom možemo utvrditi koliko bola neko može da podnese. Ljudi različito reaguju na odbacivanje, a ono što jednoj osobi deluje kao prolazna neprijatnost, drugoj može biti mnogo teže.
Zbog toga je opasno kada tuđu patnju procenjujemo isključivo iz sopstvenog ugla.
Kada kažemo da neko preteruje, da je previše osetljiv ili da će ga sve to proći.
Možda hoće.
Ali šta ako neće?
Dvadeset tri minuta koja ne pokušavaju da budu prijatna
Kao kratkometražni film, Jan nema mnogo prostora za detaljno razvijanje svih odnosa i karaktera.
Pojedine situacije odvijaju se brzo, a neke bih možda voleo da vidim dodatno razrađene.
U dugometražnom filmu bilo bi više vremena da upoznamo Janovu porodicu, njegove prijatelje i okolnosti koje su oblikovale njihove postupke.
Međutim, nisam siguran da bi duža verzija nužno ostavila snažniji utisak.
Ovde kratka forma ima svoju prednost.
Film nas relativno brzo uvodi u problem, pokazuje nam kako se različiti pritisci prepliću i ostavlja nas da razmišljamo o posledicama.
Bez mnogo prostora da skrenemo pažnju na nešto drugo.
To ne znači da je film savršen. Njegova namera da prenese važnu društvenu poruku povremeno je izraženija od same filmske razrade.
Ali nisam imao utisak da je njegova vrednost isključivo u završetku.
Mnogo važnije mi je ono što mu prethodi.
Sitne odluke, izostanak razumevanja, reakcije koje možda deluju bezazleno i trenuci u kojima je neko mogao da pruži podršku, ali to nije učinio.
Upravo tu, po mom mišljenju, leži njegova najveća snaga.
Tragedija kao opomena koju uporno ne čujemo
Najtužnije u čitavoj priči nije samo ono što se događa Janu.
Najtužnije je što znamo da ovakve priče nisu ograničene na filmsko platno.
Dešavale su se ranije, događaju se danas i, nažalost, verovatno će se događati i dalje.
Posle svake tragedije obično se postavljaju ista pitanja.
Kako niko nije primetio?
Zašto nije razgovarao sa nekim?
Zašto nije potražio pomoć?
A mnogo ređe se pitamo da li je ta osoba zaista imala kome da se obrati i da li bi je neko saslušao bez osude.
Jer nije dovoljno reći mladima da treba da govore o svojim problemima.
Potrebno je stvoriti okruženje u kojem neće strahovati od posledica kada to zaista učine.
I tu odgovornost ne nose samo roditelji.
Nose je i prijatelji, vršnjaci, škola i društvo koje prečesto očekuje da se oni koji su drugačiji prilagode, sakriju ili jednostavno ćute.
Ne možemo svaku tragediju objasniti jednim postupkom ili pronaći jednog krivca za sve što joj je prethodilo.
Ali možemo da prepoznamo ponašanja koja povećavaju nečiju usamljenost, strah i osećaj odbačenosti.
I možemo da pokušamo da ih promenimo.
Moj konačni utisak
Jan nije film koji sam gledao zbog zabave, romantike ili želje da pobegnem od svakodnevice.
Naprotiv, podsetio me je na deo stvarnosti od kojeg bismo svi ponekad najradije skrenuli pogled.
Njegova priča nije komplikovana, ali pitanja koja postavlja jesu.
Koliko dobro poznajemo ljude koje volimo?
Da li umemo da prepoznamo kada im je potrebna podrška?
I koliko puta sopstvene predrasude stavljamo ispred tuđih osećanja?
Možda su neke situacije u filmu mogle da budu razvijenije, a pojedini odnosi dublje prikazani. Ali njegova osnovna poruka ostala mi je jasna.
Mladi ljudi ne bi trebalo da odrastaju u strahu da će zbog onoga što jesu izgubiti porodicu, prijatelje ili mesto u društvu.
Ne bi trebalo da biraju između sopstvenih osećanja i prihvatanja najbližih.
I ne bi trebalo da čekamo tragediju da bismo shvatili koliko su podrška i razumevanje važni.
Najviše me uznemirava to što ovakve priče više gotovo nikoga ne iznenađuju.
Čujemo ih, rastužimo se, razgovaramo o njima nekoliko dana i nastavimo dalje.
A negde, u nekoj drugoj kući ili učionici, neko upravo prolazi kroz nešto slično.
Možda čeka samo jednu osobu koja će ga razumeti.
Jednog prijatelja koji neće pretvoriti njegova osećanja u šalu.
Jednog roditelja koji će mu jasno pokazati da ga voli bez uslova.
Jan traje svega dvadesetak minuta.
Voleo bih da njegova opomena traje mnogo duže.
Premijerno sam gledao na HBO Max-u; proverite trenutnu dostupnost.
Hvala na čitanju! Ako ti je ovaj tekst nešto značio, podrži GayOrbitX: nezavisan portal, bez cenzure i bez dosadnih reklama. Tvoj doprinos nam omogućava da pišemo više i stignemo do novih priča na terenu. Voliš drugačije? Patreon (mesečna podrška), PayPal, Crypto
Komentari
0 komentaraOstavi komentar