O Senador (2024) – Politika, seks i tajne: Ko zapravo vuče konce?

O Senador (2024) – Politika, seks i tajne: Ko zapravo vuče konce?

Podeli članak:

Naziv:: O Senador  / en. The Senator / sr. Senator
Godina: 2019
Režijaj: Mauro Carvalho
Uloge:  Sergio Harger, Johnny Alcántara, Juliana Zancanaro
Žanr:
Triler
Trajanje: 86 min
Zemlja porekla: Brazil

Postoje filmovi u kojima od samog početka ne znam šta me očekuje. A postoje i oni u kojima sam gotovo uveren da znam šta gledam, kakvi su likovi, ko je dobar, ko loš i u kom pravcu će se priča razvijati.

O Senador (The Senator) iz 2024. godine pripada ovoj drugoj grupi.

Barem sam tako mislio.

Tokom filma imao sam osećaj da pratim prilično poznatu priču. Politika, moć, tajni ljubavni odnosi, licemerje, ambicije i ljudi spremni da zbog sopstvenih interesa urade gotovo sve.

Ništa naročito novo.

Čak sam u jednom trenutku počeo da navijam za određeni rasplet, prilično uveren da razumem motive glavnih junaka.

A onda je došao kraj.

I ostavio me sa pitanjem koje baš ne volim da postavljam nakon završetka filma: „Čekaj, šta sam ja zapravo gledao?“

Ne zato što nisam razumeo osnovnu radnju. Više zato što nisam siguran da li je film pokušao da me iznenadi, prevari ili samo potvrdi sve ono što sam od početka pretpostavljao.

A možda je uspeo pomalo od svega.

Kada političar ima dve biografije

Radnja nas uvodi u svet brazilskog senatora Artura Alenkara, uticajnog konzervativnog političara čiji javni život i privatne želje imaju vrlo malo zajedničkog.

Pred javnošću, on zastupa tradicionalne vrednosti i političke stavove koji nisu naročito prijateljski raspoloženi prema gej zajednici.

Daleko od očiju javnosti, međutim, održava tajnu vezu sa mladim Renanom.

Zvuči poznato?

Naravno da zvuči.

Uticajan političar koji javno osuđuje ono što privatno praktikuje gotovo da je postao zaseban filmski žanr.

I ne samo filmski.

Kada se u priči pojavi političar koji glasno govori o moralu i porodičnim vrednostima, nekako automatski očekujem da će iza zatvorenih vrata postojati nešto što bi vrlo rado sakrio od sopstvenih birača.

Možda sam nepravedan.

Možda sam jednostavno pogledao previše filmova.

A možda smo se toliko navikli na političko licemerje da nas više ništa ne iznenađuje.

O Senador upravo na toj pretpostavci gradi veliki deo svoje priče.

Senator nije naročito složen lik. Njegovi postupci, odnos prema ljudima i način na koji koristi svoju poziciju prilično brzo otkrivaju kakav je čovek.

I tu dolazimo do prve dileme.

Da li film namerno koristi prepoznatljiv politički stereotip kako bi kritikovao licemerje i zloupotrebu moći ili jednostavno nije pokušao da svom glavnom negativcu pruži malo više karaktera?

Nisam sasvim siguran.

Ali dok sam gledao, nisam imao naročitu potrebu da mu tražim opravdanja.

Ljubav, interes i cena koju neko plaća

U središtu priče nije samo senator već i Renan, mladić koji se nalazi u odnosu u kojem se teško može govoriti o ravnopravnosti.

S jedne strane imamo bogatog, uticajnog političara koji raspolaže novcem, poznanstvima i moći.

S druge strane mladog muškarca čija je svakodnevica u velikoj meri povezana sa čovekom koji mu obezbeđuje materijalnu sigurnost.

A onda se pojavljuje Viktor, novinar koji pokušava da razotkrije senatorov dvostruki život i koji se istovremeno emotivno zbližava sa Renanom.

Od tog trenutka stvari postaju znatno zanimljivije.

Jer sada više ne gledam samo tajnu homoseksualnu vezu jednog političara. Gledam mladića koji mora da bira između onoga što ima, onoga što oseća i onoga što bi mogao da izgubi.

I tu sam se više puta zapitao koliko su njegove odluke zaista slobodne.

Da li je zaljubljenost dovoljno snažna da nadjača materijalnu sigurnost? Da li je ono što oseća prema novinaru iskreno ili samo predstavlja izlaz iz odnosa u kojem više ne želi da bude?

A možda je potpuno naivan i ne shvata u kakvu se igru upušta.

U svetu u kojem novac i moć određuju pravila, osećanja lako mogu da postanu najslabija karika.

I upravo zato sam povremeno imao utisak da gledam čoveka koji se zaljubljuje u pogrešno vreme, na pogrešnom mestu i u okolnostima u kojima ljubav nikome nije naročito važna.

Osim možda njemu.

Stereotipi koji su previše poznati da bi nas iznenadili

Film se oslanja na nekoliko veoma prepoznatljivih stereotipa.

Imamo konzervativnog političara koji javno osuđuje homoseksualnost, a privatno održava seksualne odnose sa muškarcem.

Imamo mladog i atraktivnog ljubavnika čija je bliskost sa starijim, bogatim muškarcem povezana i sa materijalnim interesom.

Imamo novinara koji želi da razotkrije istinu, ali se pritom i sam emotivno upliće u priču koju istražuje.

Sve su to karakteri koje smo već mnogo puta videli.

Naročito u filmovima koji pokušavaju da povežu politiku, seksualnost i društveno licemerje.

Ipak, njihova predvidivost nije nužno problem.

Stereotipi ponekad postoje upravo zato što prepoznajemo određene obrasce ponašanja. Problem nastaje kada likovi ostanu zarobljeni u tim obrascima, bez prilike da pokažu nešto više.

Ovde sam povremeno imao takav osećaj.

Kao da film računa na to da već imam formirano mišljenje o političarima, njihovim tajnama i odnosima zasnovanim na moći.

I da je dovoljno da mi pokaže poznate karaktere pa da sam popunim sve praznine.

Možda je zato priča na momente delovala toliko očekivano.

Sve je tu, sve je prepoznatljivo, a gotovo svaki lik kao da potvrđuje ono što sam o njemu već pomislio.

Naravno, nisu svi političari isti. Nisu ni svi odnosi između starijih i mlađih muškaraca zasnovani na interesu.

Ali film mi baš i ne pruža mnogo razloga da u njegovom svetu očekujem nešto drugačije.

Male drame koje održavaju veliku napetost

Iako osnovna priča nije naročito originalna, moram da priznam da mi je film držao pažnju.

Radnja se razvija kroz niz manjih sukoba, otkrića, razgovora i situacija u kojima se odnosi između likova postepeno komplikuju.

Nijedna od tih scena sama po sebi ne mora da bude posebno spektakularna.

Ali zajedno stvaraju osećaj da se nešto ozbiljno sprema.

Film koristi i policijsku istragu i vraćanje na ranije događaje, pa postepeno saznajemo kako su različiti interesi i odnosi doveli do zločina.

To mi je bilo dovoljno da nastavim da pratim priču.

Čak i kada sam imao utisak da znam u kom pravcu ide, želeo sam da vidim kako će se sve završiti.

Ko zaista govori istinu? Ko nešto prećutkuje? Ko pokušava da zaštiti sebe, a ko drugu osobu?

I, možda najvažnije, koliko su ljudi spremni da daleko odu kada osete da gube kontrolu?

U tim trenucima O Senador funkcioniše kao sasvim pristojan triler.

Nije naročito sofisticiran, ali uspeva da održi tenziju.

A meni je, uprkos poznatim zapletima, bilo dovoljno zanimljivo da nastavim da gledam.

Politički triler, erotski triler ili nešto između?

Ovde dolazimo do onoga što mi je možda najviše nedostajalo.

O Senador ima politiku, seksualne odnose, tajne, ucene, moć, ljubomoru, ubistvo i istragu.

Praktično sve sastojke jednog provokativnog trilera.

A ipak, kada pokušam da odredim kakav je to film, nisam potpuno zadovoljan nijednim odgovorom.

Ako ga posmatram kao politički triler, očekujem nešto ozbiljnije razrađene političke igre, spletke, zakulisne dogovore ili barem složeniji prikaz sistema u kojem se sve događa.

Politika je ovde veoma važna, ali mi je više delovala kao okruženje koje omogućava priču nego kao njen potpuno razvijen deo.

Ako ga posmatram kao erotski triler, očekujem da seksualna privlačnost bude još snažnije povezana sa opasnošću, manipulacijom i psihološkom napetošću.

Film ima erotskih scena i seksualnost jeste važan pokretač odnosa među likovima.

Ali nisam imao osećaj da se erotika i triler u potpunosti stapaju u jednu celinu.

A ako je ovo prvenstveno društvena satira, onda bih voleo da je oštrija, provokativnija i spremnija da ozbiljnije zagrebe ispod površine političkog licemerja.

Ovako imam utisak da film pomalo pripada svakom od tih žanrova, ali nijednom dovoljno.

I možda je upravo to ono što mi je nedostajalo tokom gledanja.

Ne dodatna scena, još jedno ubistvo ili novi zaplet.

Već snažnija povezanost svega onoga što film već ima.

Jer kada u istu priču stavite politiku, seks, novac, moć i ljubav, očekujem da se ti elementi međusobno sudaraju na način koji je nemoguće razdvojiti.

Ovde su svi prisutni, ali kao da povremeno funkcionišu svaki za sebe.

Kada počnem da navijam, a nisam siguran za koga

Jedna od zanimljivijih stvari koje su mi se dogodile tokom gledanja jeste to što sam u određenom trenutku počeo da priželjkujem konkretan rasplet.

Imao sam svoje favorite, svoje pretpostavke i prilično jasnu ideju o tome ko bi trebalo da izađe kao pobednik iz čitave priče.

Što je pomalo neobično kada razmislim o likovima.

Niko ovde nije potpuno oslobođen interesa.

Čak i oni čije namere deluju iskreno imaju sopstvene želje, strahove i razloge zbog kojih postupaju na određeni način.

A opet, kao gledalac sam želeo da neko uspe.

Možda zato što u priči o ljudima koji koriste moć da bi kontrolisali druge instinktivno počinjem da navijam za onoga ko ima manje moći.

Možda zato što mi je ideja da neko izabere ljubav umesto materijalne sigurnosti uvek pomalo privlačna.

Ili zato što volim kada neko ko je navikao da određuje pravila konačno izgubi kontrolu nad igrom.

Ali tu se pojavljuje nezgodno pitanje.

Da li su ljudi za koje navijamo zaista bolji ili samo želimo da budu bolji?

Film me je nekoliko puta naveo da razmišljam upravo o tome.

Jer između nevinosti i naivnosti, kao i između ljubavi i interesa, granica ponekad postane prilično tanka.

A kada se u čitavu priču umešaju moć i novac, ta granica može gotovo potpuno da nestane.

Kraj koji me je ostavio sa više pitanja nego odgovora

Ne želim da otkrivam završetak jer je upravo on jedan od razloga zbog kojih vredi odgledati film.

Ali mogu da kažem da me nije ostavio potpuno zadovoljnim.

Tokom radnje imao sam osećaj da znam šta gledam. Da razumem karaktere, motive i pravac u kojem se sve razvija.

A onda se priča završava na način zbog kojeg sam počeo da preispitujem sopstvene pretpostavke.

Da li je sve vreme postojala zavera?

Da li su pohlepa i želja za moći bile osnovni pokretači događaja?

Da li sam pogrešno procenio nečiju naivnost?

Ili je završetak samo još jedna potvrda da u svetu ovog filma gotovo niko nije onakav kakvim se predstavlja?

Možda je reditelj želeo da me iznenadi.

Možda je želeo da me navede da još jednom razmislim o svim prethodnim događajima.

A možda je jednostavno pokušao da prilično poznatu priču završi neočekivanim obrtom.

Problem je što nisam siguran da mi je taj završetak doneo mnogo dublje razumevanje likova.

Iznenađenje samo po sebi nije dovoljno.

Dobar obrt, barem po mom mišljenju, trebalo bi da me natera da prethodne događaje sagledam drugačije. Da se setim neke scene, pogleda ili rečenice i pomislim: „Pa naravno, sve je bilo tu!“

Ovde sam više imao osećaj da treba ponovo da presložim čitavu priču, ali nisam bio siguran da će mi se nakon toga sve kockice uklopiti.

I zato mi je kraj ostao istovremeno zanimljiv i pomalo nezadovoljavajući.

Možda je to namerno.

Ali možda je film jednostavno pokušao da bude lukaviji nego što mu je scenario dozvoljavao.

Neamerički filmovi i zadovoljstvo otkrivanja nečeg drugačijeg

U poslednje vreme primetio sam da sve češće gledam gej filmove koji nisu deo američke produkcije, a često nisu ni na engleskom jeziku.

Nije to bila nikakva posebna odluka.

Jednostavno se tako dogodilo.

Brazil, Meksiko i druge kinematografije počeli su sve češće da se pojavljuju na mojoj listi filmova.

I moram da priznam da mi to prija.

Ne zato što smatram da su neamerički filmovi automatski bolji. Nisu. Imaju svoje slabosti, ograničenja, nedovoljno razvijene scenarije i povremeno problematičnu glumu, baš kao i filmovi iz mnogo većih produkcija.

Ali često donose nešto drugačije.

Drugačiji ritam, drugačiji odnos prema seksualnosti, manje potrebe da se svaka emocija objasni i više spremnosti da se prikažu situacije koje nisu nužno prilagođene širokoj publici.

Ponekad su siroviji. Ponekad nespretniji. Ponekad mnogo otvoreniji u prikazivanju muškog tela i seksualnosti.

A ponekad jednostavno nemaju potrebu da mi na kraju ponude uredno zapakovanu poruku.

Možda je to jedan od razloga zbog kojih sam nastavio da istražujem ovakve filmove.

Čak i kada nisu sasvim uspeli, često mi ostave nešto o čemu mogu da razmišljam.

O Senador je zanimljiv i zbog toga što ga je režirao Mauro Karvaljo, jedan od autora filma Primos (Cousins), koji mi je ostao u veoma lepom sećanju.

A ta dva filma teško bi mogla da budu različitija.

U jednom sam gledao odnos dvojice muškaraca u kojem sam gotovo poželeo da živim.

U drugom sam gledao odnose u koje se verovatno ne bih upuštao ni kada bi mi neko ponudio veoma ozbiljnu svotu novca.

Mada, kada je u pitanju novac, očigledno bi trebalo pažljivije pročitati ugovor.

Moj konačni utisak

O Senador je film koji mi je bio dovoljno zanimljiv da ga odgledam bez osećaja da gubim vreme.

Radnja drži pažnju, manji sukobi održavaju tenziju, a kombinacija politike, seksualnosti, moći i kriminala pruža dovoljno materijala za jednu provokativnu priču.

Ali ne mogu da se oslobodim osećaja da je od svega toga mogao da nastane znatno snažniji film.

Kao politički triler ostaje pomalo površan.

Kao erotski triler ne koristi do kraja potencijal privlačnosti i opasnosti.

Kao društvena kritika oslanja se na karaktere koje već poznajemo, bez mnogo pokušaja da nam otkrije nešto novo.

Ipak, daleko od toga da je nezanimljiv.

Ima atmosferu, nekoliko napetih trenutaka i završetak koji me je naterao da razmišljam o onome što sam gledao.

Samo nisam siguran da je to razmišljanje posledica naročito složene priče ili činjenice da mi je ostalo nekoliko važnih nejasnoća.

Možda je osnovna premisa previše poznata.

Možda su likovi previše očekivani.

A možda sam od kombinacije politike, gej seksualnosti i ubistva jednostavno očekivao mnogo više.

Jer kada film ima sve što bi trebalo da čini dobar triler, a meni na kraju ipak nešto nedostaje, možda problem nije u onome što je prikazano, već u onome što je ostalo nedovoljno razvijeno.

I to je verovatno najpošteniji način da opišem svoj utisak.

O Senador mi se dopao dovoljno da ga preporučim ljubiteljima gej drama i trilera, ali ne toliko da bih ga proglasio filmom koji se mora pogledati.

Možda će neko u njemu videti odličnu političku satiru, neko uzbudljiv erotski triler, a neko samo još jednu priču o licemerju i ljudima koji misle da novcem mogu da kupe baš sve.

Ja sam video pomalo od svega toga.

I ostao sa osećajem da sam gledao dobar početak jednog potencijalno odličnog filma.

A kada sledeći put neki političar počne da govori o moralu, porodičnim vrednostima i tradicionalnom načinu života, možda ću se samo zapitati koliko telefona ima i ko mu zapravo plaća račune.

Premijerno sam gledao na Dekkoo-u; proverite trenutnu dostupnost.

Hvala na čitanju!

Ako ti je ovaj tekst nešto značio, podrži GayOrbitX: nezavisan portal, bez cenzure i bez dosadnih reklama. Tvoj doprinos nam omogućava da pišemo više i stignemo do novih priča na terenu.

Komentari

0 komentara

Ostavi komentar

Vaša email adresa se koristi za Gravatar avatar i nikada neće biti javno prikazana.

💬 Još nema komentara. Budite prvi!

Top